Iz Splita u Bolognu: Martina, Mijić, žena koja kroz recepte čuva priče, sjećanja i tradiciju

Neke se ljubavi rađaju za stolom. Uz miris domaće spize, zvuk obiteljskih razgovora i recepte koji se prenose s generacije na generaciju. Upravo je takva priča Splićanke Martine Mijić,  koja je prije četiri godine svoj život preselila u Bolognu, a danas kroz projekt „Štorije iz kužine“ spaja dalmatinsku i talijansku gastronomsku baštinu, otkrivajući priče skrivene iza starih recepata.

U Bologni radi kao učiteljica hrvatskog jezika i kulture za područje sjeverne Italije, no njezina ljubav prema jeziku, povijesti i gastronomiji odavno je prerasla okvire učionice. Grad poznat po vrhunskoj kuhinji, sveučilišnoj tradiciji i bogatoj kulturi postao je njezin drugi dom, mjesto gdje svakodnevno istražuje tržnice, stare recepte i skrivene kutke regije Emilia-Romagna.

Korijeni te ljubavi sežu duboko u djetinjstvo provedeno u Splitu. Nedjeljni ručkovi uz tatinu ribu s gradela, blagdanska jutra rezervirana za izradu domaćih njoka i mamini kolači ostavili su neizbrisiv trag. Kuhinja je tada bila mjesto zajedništva, igre i učenja. Prisjeća se kako su ona i sestra potajno pokušavale replicirati majčine recepte, često s vrlo upitnim rezultatima, dok je najmlađa sestra nerijetko morala odigrati ulogu „pokusnog kunića“ kako bi nestali tragovi neuspjelih kulinarskih eksperimenata.

Italija ju je fascinirala mnogo prije dolaska u Bolognu. U njezinoj mašti bila je obojena filmskim kadrovima iz pedesetih godina prošlog stoljeća – starim Napuljem, Sophijom Loren i atmosferom u kojoj je hrana uvijek bila središte života. Kada se napokon preselila u Italiju, otkrila je da ta romantična slika nije nestala. Samo ju je trebalo pronaći. A pronašla ju je kroz kuharice.

Upravo su stare kuharice postale njezin prozor u talijansku povijest i kulturu. Danas ih u svojoj zbirci ima više od dvjesto. Među njima posebno mjesto zauzima ratna kuharica Dike Marjanović Radice iz 1944. godine, koja ju je upoznala s fascinantnim svijetom „lažnih jela“ – recepata nastalih u vrijeme oskudice, kada su domišljatost i kreativnost bile važnije od samih namirnica.

Priče o pašticadi bez mesa, zecu bez zeca ili drugim jelima nastalima u teškim vremenima postale su inspiracija za pokretanje stranice „Štorije iz kužine“. Iako je projekt vrlo mlad, ideja se u njoj razvijala godinama. Fascinirala ju je sposobnost žena da u ratnim i kriznim razdobljima, uz malo sastojaka i mnogo mašte, na stol donesu dostojanstvo, toplinu i privid normalnosti.

Posebno ju je oduševilo otkriće da je Dika Marjanović Radica u Italiji imala svoju svojevrsnu „sestru po kužini“. Bila je to dr. Amalija Moretti Foggia, poznatija pod pseudonimom Petronilla, koja je u Italiji između dva svjetska rata ženama davala savjete kako od skromnih namirnica pripremiti obroke koji će nahraniti obitelj i sačuvati duh doma. Dvije žene, u dvije različite zemlje, razmišljale su gotovo identično, dokazujući da je hrana mnogo više od puke potrebe – ona je kultura, identitet i otpor neimaštini.

U njezinoj kuhinji danas se susreću Split i Bologna. Obožava pripremati domaću tjesteninu, ragù alla bolognese koji se satima lagano krčka, ali jednako tako i jednostavna dalmatinska jela od svježe ribe, blitve i maslinova ulja. Kaže kako su dalmatinska i talijanska kuhinja poput bliskih rođakinja – dijele mediteranski duh, poštovanje prema namirnici i jednostavnost, ali svaka ima svoj karakter.

Posebno je zanimljivo njezino promišljanje o razlikama između dviju gastronomskih tradicija. Talijani su, smatra, bili iznimno uspješni u tome da svoja jela imenuju, zaštite i ispričaju njihove priče. Mnoga jela koja postoje i na našoj obali tako su postala svjetski poznata upravo zahvaljujući sposobnosti Talijana da tradiciju pretvore u prepoznatljiv brend.

Najviše reakcija njezinih pratitelja izazivaju upravo recepti koji bude emocije i vraćaju ljude u djetinjstvo. „Pašticada bez mesa“, stare dalmatinske pecipale ili recepti za domaću tjesteninu redovito potiču lavinu komentara i sjećanja. Ljudi, kaže, u vremenu brzih recepata sve više traže sporost, autentičnost i povezanost s vlastitim korijenima.

No „Štorije iz kužine“ nisu samo recepti. Svaku objavu prate pažljivo osmišljene fotografije koje otkrivaju još jednu njezinu veliku strast – kolekcionarstvo. Godinama skuplja staru talijansku keramiku, vintage posuđe i predmete iz prve polovice 20. stoljeća. Vikende često provodi na sajmovima antikviteta i buvljacima u Bologni i okolici, tragajući za predmetima koji nose tragove nečijeg života.

Nije slučajno ni to što njezine fotografije odišu estetikom prošlih vremena. Godinama se bavila šivanjem, kukičanjem i radila kao model za retro odjeću inspiriranu pedesetim godinama prošlog stoljeća. Danas se sve te ljubavi spajaju u jedinstven vizualni i gastronomski svijet u kojem svaki tanjur, zdjela ili šalica imaju svoju priču.

A upravo je priča ono što smatra najvažnijim sastojkom svake kuhinje.

Jer, kako sama kaže, bez štorije – kužina je samo prazna prostorija.