Izabiremo i nalivamo aperitive. I to je stvarno zanimljivo – aperitiv na brodu ima posebnu važnost, valjda zato što nam govori da je cijelo večer pred nama, da nam se nikuda ne žuri, da nigdje ne moramo stići i, za mnoge, da se ne moraju oblačiti, sušiti kosu fenom, praviti frizuru, uređivati, pripremati… Do drugog aperitiva već su na stolu appetizeri (krasnog li naziva) – bruskete sa različitim sadržajima : popečeni kruh (još bolje stari, od jučer, jer na brodu se ništa ne baca), sa salataom od sitno narezanih rajčica, crvene dalmatinske kapule, malo kapara kao podlogom. Na jedne idu još očišćeni fileti slanih inćuna, na druge dobra, prava grčka feta, na treće kriška mozzarelle i par listića bosiljka…Sve to zaliveno sa kapljicama gustog, zelenog, maslinovog ulja.
Onda, kada je najslađe, kažu neki – nema više. Ali to je zato što dolazi prava večera. Namješta se stol (zbijeno, naravno da nema mjesta, ali i tu smo pravi majstori pa koristimo sve okolne police i pajole). Imamo predjelo ili glavno jelo ovisno kako nas služi sreća ribarska ili šarmersko- prijateljska– klijentelističko – korupcionaška, jer nema ništa teže nego na otoku kupiti ribu. Rižot ili pašta, brudet ili neka bogata gregada (onda kada mi ulovimo pa se ne štedi…) Imamo i posebno napravljen roštilj – satelitskog izgleda, koji stoji na posebno izumljenom i projektiranom laktu iznad mora (nema prskanja od ulja i sličnih neugodnosti)… Zapravo, jedina neugodnost je paljenje generatora ali i to se preživi u toj preljepoj uvali, uz prvi mrak . Ustvari, od mjesečine draži mi je potpuni mrak sa milijonima zvijezda koje svjetlucaju i koje, početkom kolovoza počinju padati… Pa još kada bi se uspjelo zaželjeti…
Ne znam kako uz ovu sliku , za mene, potpune ljepote i blaženstva, idu hrenovke, tvrdo kuhana jaja, gavrilovićeva pašteta (čak bez narezanih rajčica, jer i to se susreće). Mogu ih zamisliti samo kao sjećanje na dane prve mladosti i brodića sa kojima smo išli na izlete. Neoprostivi mi se čine na brodu koji ima barem nekakvu kuhinju da ne govorimo o frižiderima i freezerima., a posebno ne onda kada se udruže dva ili više brodova, sa više kuhinja, više frižidera, više ribolovaca i , ukratko, više vrijednih ruku.
Lijenost? Nemaštovitost? Nesposobnost hvatanja svih užitaka? Ili s druge strane nesebičnost? Uživanje u odmoru koji je prijatno radan, jer pripremanje gozbe je isto tako užitak kao sunčanje i čitanje. Pojma nemam – znam samo to da se na našem brodu dobro jede, da se katkada vrhunski jede, da imamo prijatelje koji svi znaju kuhati, kojima ništa nije teško, koji su za jedan rižot ili paštu u stanju plivati i roniti cijelo poslijepodne. Da neki mijese mornarske pogače, da neki rastežu »gavunare« ispod broda kada baš ništa drugoga nemamo, da drugi pedantno čiste ribu sjedeći na plančeti, namačući noge u moru… Da se nitko ne buni dok pere gomilu suđa u nemogućim uvjetima – katkada sa malo mora, malo vode od pašte… Ukratko, tako smo se svi našli, međusobno izabrali , očito na sveopću radost i zadovoljstvo.
Što se kuha na brodu?
Odgovori na ovo pitanje – posebno u smislu bogatstva mogućih recepata, ovise naravno o veličini broda i njegove kuhinje. Ali, uzmimo neke osnovne preduvjete u obzir – to su da postoji kuhalište ( sa jednim, dvama ili fantastičnih 4 kuhalnih mjesta) te barem podpultni hladnjak. Sve ostalo – još hladnjaka ili freezera, uz propisno jaki generator postaje bogatstvo koje nas u kulinarskom smislu približava jahti Abramovića.
Ostaju ipak uvijek opća pravila (ukoliko ne kuhate na jahtici iznad 25m). Treba koristiti recepte za jela koja moraju biti:
- brza – što znači manji trošak energije, naročito ako imate samo plin
- praktična – da se koristi što manje vode za pranje – recimo da blitva, zelena salata i sl. nisu praktični jer njihovo pranje iziskuje više vode. Tko voli lisnato povrće može ga pripremiti dok je na vezu s kopnom ili barem oprati i spremiti za morsku varijantu. Štednja vode pri kuhanju može biti i sljedeća – kuhanje pašte u loncu u kojem ima 1/3 morske vode i 2/3 obične (vidjela na talijanskom brodu, dobro je, ne dodaje se sol). Ili pak, voda od pašte ili kuhanog povrća može se koristiti za pranje suđa, uz dodatak deterženta.
- Praktičnost se postiže i u korištenju posuđa . Npr. dublje tave postaje višenamjenske – u njima se priprema umak, začinja i poslužuje pašta, kuhaju se odlični rižoti. Idealne su za pečenje mesa , ili pripremu mesa »in umido«, odnosno vlažno pečenje ili dinstanje. Tave presvučene keramikom odlične su za pečenje »na žaru«, odnosno bez masnoća. Mogu se popeći sve manje ribe (prethodno samo nauljene ili pak obložene , gratinirane ), kriške veće ribe; od mesa npr. janjeći i teleći kotleti,
Posuđe treba također pažljivo odabrati, da bude opet višenamjensko. Dobro je da je iz inoxa jer će lakše podnositi pranje ili namakanje u moru (katkada je i to potrebno). Važno je imati :
- lonac pod pritiskom od 5 ili 7 l (zavisno od vaših navika). Ubrzat će mnoga kuhanja, omogućit će vam izvođenje recepata koji bi bili za brod gotovo neostvarivi . Katkada se netko zaželi prave juhe, lešog mesa, posebno dobre otočke janjetine ; možete skuhati ubrzano krumpir za salatu – ionako imate svježe srdele … Možete skuhati mnoga povrća u samo nekoliko minuta … Za kišovitog ili hladnog dana zaželjeli ste se nekih leguminoza – graha, slanutka, leće… Mesu u umaku, različiti ragui i paprikaši – sve može biti gotovo za 15 min. (Mislim, ne prodajem ničije ekspres lonce, barem ne još, ali isina je da su na brodu posebno zlata vrijedni). Lonac pod pritiskom istovremeno služi i kao svaki drugi lonac – za kuhanje pašte npr.
- tave ( poluduboke ) u kojima se mogu kuhati skoro sva jela. Treba ih imati barem tri – tavicu promjera 18-20 cm (ta može biti laganija, presvučena keramikom ) za hitre stvari – npr. jaja. Tava srednje veličine, promjera 24 – 26 cm, mora biti kvalitetna, teška, debelog dna a služi za umake pašta i rižote. Veoma je korisna veća tava od 28 – 30 cm, opet poluduboka, teška, presvučena keramikom koja se koristi za pečenja na žaru, brudete, gregade. Veoma je praktična i poluwok tava (wok sa ravnim dnom), koja može biti laganija a služi za sva prženja u dubljem ulju. (Uz napomenu da je dubina ulja manja nego kod prženja u normalnoj tavi, te da se zbog smanjene površine dna, postiže uvijek odlična temperaura masnoće za prženje. I ova se tava može koristiti kao alternacija srednjoj tavi jer se u njoj izvrsno začinjaju pašte ). Palačinke – omiljeni brodski dezert traže svoju laganu tavicu, opet zavisno od želja, ali brže ide kada je ona u promjeru barem 20cm. Tave se ionako stavljaju jedna u drugu i zauzimaju praktično manje prostora
- duboka široka posuda od 7-8 l jako će obogatiti našu kulinarsku predstavu. Služi za mnoga jela koja mogu nahraniti do 10-tak osoba
- treba još imati 1-2 manja lončića od 1-2l, đezve ili caffetiere za eksprese, veće cjedilo od plastike (za cijeđenje opranog povrća, ribe, skuhane pašte i povrća), te jedno manje , za juhu, iako je i ono višenamjensko. Za mnoge kulinarske doživljaje veoma je praktično imati štapni mikser jer će nam omogućiti pasiranje niza stvari. Npr, povrća za riblju juhu, čorba, krem juhica, pirea itd.
- potreban je još i ribež , a jako dobro dođe mjerna posuda (za mnoge recepte gdje se sastojci moraju izmjeriti). Zatim batić za tučenje mesa, aparat za guljenje krumpira i barem 3 noža. Jedan veći, višenamjenski za sva sjeckanja i rezanja te dva manja za guljenje i čišćenje voća i povrća. Kuhinjske škare su također od velike pomoći a ribiči, ako ih već ima na brodu, imaju i niz noževa ili nožića za svoje potrebe.
- Električni lonac-pekač, široka poluduboka posuda s poklopcem i direktnoim spajanjem na elekričnu energiju, različitih naziva i proizvođača, jedna je od najkorisnijih napravica na brodu i gotovo da je svatko ima. Služi za sve – od pečenja peke od mesa i ribe, pečenja na žaru do pečenja pica, pogača. Montira se na krmi, negdje gdje je svima na oku i uz pomoć generatora, skuha svima ručak, bez ikakvog napora i dodatnog ili nepotrebnog prljanja suđa.
Pripremanje zaliha
Kupovanje hrane i spremanje zaliha na brodu moraju biti dobro osmišljeni. Treba zapravo planirati uzimajući u obzir prostor koji nam stoji na raspolaganju, veličinu hladnjaka ili freezera te rutu naše plovidbe – koliko osamljenih plaža i otoka te koliko zaustavljanja u civilizaciji sa trgovinama. Jer, uvijek je prisutan strah da ćemo ostati gladni jer nam možda slabo vrijeme neće dozvoliti da stignemo do nastanjenog mjesta i nabavimo hranu. (Sreli smo mnoge pregladnjele na Kornatima, ujesen npr., kada vrijeme zna biti dosta nenaklonjeno).
Treba dakle početi od neophodnih stvari – najprije voda za piće koja se drži u plastičnim bocama, opet zavisno od mogućnosti skladištenja. Za one koji imaju freezer, dragocjen je recept napuniti flašu (još bolje dvije, ako stanu) od 1,5 l vode do polovice i pustiti da se smrzne. Kasnije se samo dolijeva voda tako da imamo hladni napitak cijeloga dana. Te freezere treba dobro izolirati i paziti da se ne otvaraju svakih 5 minuta što je nevjerovatna navika koju svi nosimo iz kuće. Nakon toga ide vino, pivo i ostala pića po volji i mogućnostima skladištenja i hlađenja. Naravno, da su najbolje plastične flaše – kod dobrih flaširanih vina to nije moguće – potrebno je imati jako dobro i zaštićeno mjesto gdje se flaširana vina mogu spremiti. Opet i svakako u svojim sigurnim kartonskim pakiranjima.
Za pića u limenkama, za salame ili sir, jaja, limun, pokoju glavu kupusa, paprike ili čvrste, tvrde rajčice, zaliha od kojeg kilograma krumpira , luka i češnjaka (one za svakodnevnu upotrebu treba držati u manjoj količini negdje pored kuhališta) i slične namirnice koje bi trebale biti barem na nekom hladnijem mjestu moramo potražiti »svježa« mjesta, rupe, najbolje one koje su u kontaktu s morem (na jedrilicama na provi npr.).
U manje svježe rupe treba složiti limenke i ostale čvrste namirnice. I ovdje je planiranje veoma važno te je odvisno od naših prehrambenih navika , spremnosti da li da se ide ili ne u čestu nabavu namirnica i naravno raspoloživog mjesta u gambužama. To su oni uobičajeni – dobro maslinovo ulje , obično ulje za prženje, brašno (ja ga uvijek imam barem 2-3 kg jer u slučaju nestanka kruha mogu se napraviti različite vrste pogača). Od »nedajbožegladi » klasičan spas leži i u pašti i riži. Od pašte uvijek treba imati 2 kg špageta (br 5 ili linguina) i 2 kg neke kratke pašte, poput mašnica ili malih penneta. Riža – najmanje 1kg. Slijede onda uobičajene limenke – pelati, tunjevina, slanutak, grah. Budući da nisam veliki ljubitelj leguminoza u limenkama (osim za brzinske salata uz obavezno dobro ispiranje) uvijek imam crvenu leću (čorba kuhana u 20 min), slanutak (namakanje preko noći i fantastične juhe, pašte s umacima od ribe i slanutka, salate – slanutak kuhan u ekspres loncu za 15 min).
Za mnoge recepte mediteranske kuhinje bit će vam neophodne još :
- kapare, dobre masline (za začinjanje jela, umaka od pašta npr. , potražite grčke kalamata ili male talijanske taggiasche (livornesi) jer sve ostale su potpuno plastične) i naravno, slane srdele ili inćuni. Ako tražimo kvalitetne slane srdele onda su najbolje one koje stoje u soli i koje sami očistimo neposredno pred upotrebu. Nošenje takve kutije nekima može biti nepraktično, tako da se uvijek može kupiti filete u ulju, koji stajanjem postaju istina »rancig«, ali to na brodu vjerovatno neće doživjeti. Osobno nisam veliki ljubitelj salate od slanih srdela (kapula, kapare, ulje i vinski ocat) jer ubijaju sve ukuse i hranu koja dolazi iza njih. Ali, ako se jede samo to, uz pogačice ili bruskete, mogu biti dobro rješenje. Mnogo su mi draže i korisnije kao začin – npr.slane srdele su sastavni dio mnogih talijanskih recepata gdje se stavljaju u umake za paštu (predstavljaju zapravo stoljetnu varijantu »vegete«).
- začini : okruženi ste mirisnim travicama Mediterana. Odplivajte do kopna i naberite divljeg ružmarina, kadulje, lovora, mravinca ili origana. Iza kiše na mnogim otocima naći ćete divlju rokulu (rigu). Ako ne znate kako izgleda – prepoznat ćete je lako jer izgleda kao i uzgojena , samo ima manje listove i naravno, puno intezivniji okus i miris. Dovoljno je protrljati list i pomirisati – ne možete pogriješiti. Naberite je, izdašno, i uživajte u toj zdravoj i nadasve ukusnoj salati : pomiješana s kuhanim krumpirom (jer ona je malčice tvrđa od vrtne), ili nasjeckana zajedno sa rajčicama. Ako želite napraviti odličan pesto (za začinjanje pašte ili pak leše ribe, zatim tek okrenute tunjevine na žaru), samo je štapnim mikserom usitnite zajedno s 1 režnjom češnjaka, šakom pinola uz dolijevanje maslinovog ulja, dodatak soli i papra (ili čak komadića ljute papričice) . Bosiljak se može nositi uvijek na brodu. Ali, kada dođete na Mljet npr. ili možda i neki drugi otok starih, neuništenih vegetacija – naići ćete na bosiljak vrlo sitnog lišća. U Grčkoj je to posvuda prisutni vassilikos – božanstvenog mirisa i ukusa. Rajčice i umaci s povrćem postaju neuporedivo bolji uz dodatak ove božanske travice. Metvica i to ona vrsta koja se sve više prodaje pod nazivom »marokanska« (talijani je zovu mentuccia) nevjerovatno obogati sve malo teže umake i neizostavni je začin sicilijanskih jela. Ima je oko kuća ili u posebnim loncima – raste kao luda i obično zamolim domaćina da mi ubere pokoju grančicu jer se teže nađe na trržnicama. Također odlično uspijeva u loncu na brodu , tako da se može zbiti u istoj posudi s bosiljkom. Imaju dovoljno zemlje za par mjeseci života na brodu.
- Ostaju vam naravno mogućnosti suhih začina (tako zimski zvuči, ali u kombinaciji sa svježima i oni posluže, npr. timijan je sasvim ok), te nezaboravite kupiti sol, šećer, čaj, kavu, kekse, marmeladu, papar u zrnu (ili mlinčić za uvijek svježe mljevenje), obavezno suhe ljute papričice , vinski ocat i naravno – prašak za pecivo i suhi kvas. U jednu kutijicu stavite klinčića i muškatnog oraščića – trebat će za neke mesne varijante. Ja obavezno kupujem i nekoliko vrećica pinola( mogu ih zamjeniti bajame ili pistaciji) i parmezan u vakum pakiranju. Nikada, nikada ne kupujte mljeveni sir u vrećicama jer je daleko skuplji i slabiji po ukusu (a i ne znate koja vrsta sira je sadržana u tom imenu »ribanac«) od pravog parmezana. Na tržnicama ili u samoposlugama možete naći pravi, izvrsni ovčji sir za ribanje (paški je malo preskup za takvo korištenje). Naribati ovčji sir na sve umake od povrća za paštu i rižote znači vrhunac začinjanja rustikalnih jela.
- I naravno – Njeno Veličanstvo Panceta . Nisam nikada vidjela dalmatinsku barku bez ovog blaga – nareckana, po mogućnosti, što tanje, uz kriške rajčica začinjenih sa par zrna krupne soli, postavljena na bruskete sa nekim namazom od ljutih paprika, za marendu, posebno za povratnike iz ribolova; kao obavezan začin umaka od povrća (opet za paštu i rižote). Za nju uvijek mora biti mjesta ma koliko hladnjak bio mali.
- Sir, salame i sve ono što nazivamo suhomesnatim proizvodima , opet ovisno od navika i želja, predstavljaju neophodne sastojke marende. Jednog neobično važnog obroka na brodu
Ustvari sve namirnice koje se kupuju u samoposlugama nije potrebno držati u većim zalihama jer takvih trgovina ima u svakom i najmanjem mjestu. Prepune su, po njihovim prolazima ljeti se jedva hoda – daju nam svakako veliku sigurnost da nećemo biti gladni.
Ostaju naravno stvari koje držimo u hladnjaku – maslac, jogurti, jaja, naresci i pametno napravljene zalihe mesa ili ribe koje jako ovise od veličine hladnjaka i prostora za duboko smrzavanje. Ovdje zaista vrijedi pravilo – što više, to bolje., jer više hladnog prostora osigurava više zaliha i mogućnosti kuhanja su zaista neogranične. Uz ljubav i volju, naravno.
Snalaženje u kupovini svježih namirnica
Kod nas zapravo moramo biti pripremljeni na sve varijante opskrbe – samoposluge su nikle posvuda , a već davno su prošli dani kada se u malim mjestima i na otocima nije moglo dobiti svježe voće i povrće. Mnogo teže postaje pri nakupu svježeg mesa a da i ne govorimo ribe, posebno u kolovozu.
Međutim, ako među prepunim štandovima svakojakog uvoznog voća i povrća tražite lokalne, domaće proizvode – situacija je veoma raznolika.U velikim gradovima – poput Dubrovnika, Splita, Zadra, Rijeke, Pule tržnice su prekrasne i prebogate. Uz uvožene stvari još uvijek možete naći prave, iskonsko domaće proizvode. Postoji međutim veliki problem kako s brodom doći do tih tržnica – negdje se može onako s bezobrazlukom prisloniti na rivu, stalno moliti dežurne osobe »evo odmah, samo da nešto kupimo«, ali to baš ne ide uvijek. Ostaje varijanta korištenja gumenjaka, guranja među brodovima na rivi (Hvar ili Vis, brrr…) Pa ni brod nije auto pa da ga se na trenutak parkira. Šteta. Velika šteta jer su nautičarima, posebno strancima takve tržnice nedostupne. Moraju se zadovoljiti s priručnim dućančićima pri marinama, ali ni njih nema posvuda a mnogi su i tradicionalno slabo opskrbljeni. Stoga su samo oni najuporniji spremni na traženje prevoza od marina do tržnica. Ta upornost vezana je uz želju da se na brodu dobro jede što je kod nekih gastroturista gotovo fanatična – poznajem Taijane koji su zbog splitskog i zadarskog krumpira u stanju hodati po najvećem suncu. Godinama su čak »švercali« svoju vreću od 25 kg krumpira preko granica. Ali, to su uglavnom naši dugogodišnji gosti koji poznaju i najzabitnije uvale naših otoka, sve restorane, konobe, tržnice i lokalne specijalitete.
Posebno je komplicirana nabava s mesom. Reći će netko – možda oni iz priče o hrenovkama (usput budi rečeno, u njima se nalazi 10-15 dg mesa a sve ostalo su voda i aditivi), kako to na brodu nije važno. Možda i nije ako idete na tjedan dana pa ste u režimu salata, rajčica, sira i pršuta. Ali, pravi nautilčari, posebno oni koji idu na godišnji odmor od mjesec dana (da ne spominjemo one koji maltene žive na brodu), meso je sasvim solidan problem. Dobre mesnice nlaze se na tržnicama u većim mjestima, veoma su rijetko u sklopu samoposluge jer se to njima ne isplati, posebno ne preko cijele godine. Njihova opskrba svodi se na svinjske kotlete i kokošje kombinacije – što nije baš izazovno. Vama se jedu janjeće bržolice na žaru ( npr. obavezno zaustavljanje u mesnici na dnu luke u Supetru, koja još ima i domaću teletinu : prsa za napraviti ispod peke na krmi u velikom pekaču od pice ili u dubokoj tavi, krasne teleće kotlete, nareske, jetrica, latežine , uvijek dobru bračku janjetina, domaću pancetu, svježe kobasice…) Ali, za takva mjesta treba znati. Ustvari, trebao bi nam nekakav vodič za kupovanje svježih namirnica uz svakogodišnje ažuriranje – gdje se nalaze dobre mesnice, kako doći do zelenih tržnica i, ajme, kako kupiti svježu ribu.
Ribe nema. U srpnju i kolovozu na ribarnicama velikih gradova još se ponešto nađe, ali u malim mjestima, o njoj se samo sanja. Veliku gastronomsku radost pobudit će ponuda plave ribe- srdela i inćuna, kod neke samoposluge na koju ste slučajno naišli, ili fete svježe tune i gofa na gotovo napuštenim kamenim štandovima , poneka kašeta ulova iz koče – moli, trljice. Čak vam ne smetaju ni totalno nehigijenski uvjeti prodaje – nema vode u blizini, ribari – prodavači istim rukama vade ribu, bacaju novce na banak, umakaju čikove u vodenu sluz ili pak s »temperinom » masakriraju fete tune od 40-50 kg na daščici širine 20 cm. Kao fatamorgana se mogu ponekad prikazati ribari koji bi vama, upravo vama, prodali neki svoj ulov. Može vas , međutim, utješiti deveti mjesec (ako skoknete barem na par dana…) Tada se može kupiti krasne ribe i u malim ribarnicama i malim mjestima. Fatamorgana s ribarima postaje ukazanje – prodat će vam komarče po 120 kn po kilogramu, ako ih sretnete na pravom mjestu.
O stvaranju brodskog menija
Moj otac je bio profesionalni kuhar. Kada nam je objašnjavao recepte, na naše pitanje – » ali koliko toga i toga staviti«, raširio bi ruke, i danas ga se sjećam, i bespomoćno bi rekao : «prama tomu«. Prozvali smo ga –iz zafrkancije – recepti iz »Kuharice prama tomu«. Danas ja dajem recepte i sve više se nalazim u prama tomu situaciji .
Meni se, dakle, stvara – prema tome koliko vas je na brodu, da li su sa vama djeca, adolescenti (uvijek jaako gladni), ronioci i ribolovci (jaako gladni i iscrpljeni) ili je šema ljudi u godinama koji jako vole jesti ali paze da to bude zdravo, često i dobro (moja najčešća kombinacija). Ali, sastavljanje menija na brodu koji će zadovoljite potrebe svoje posade, putnika, učiniti ih da uživaju u svemu oko sebe ali i u hrani – vrlo je zahtjevna stvar koju treba dobro osmisliti.
Navike su strašna stvar – najgori je zapravo doručak, jer se ustajanje, ako nas je više, odvija u etapama i svatko, ama baš svatko, ima svoj doručak. Netko ništa, netko jogurt s voćem, djeca mlijeko sa različitim pahuljicama… Kava, naravno, ali kako ne bi izvoljevali (danas svatko ima i svoju omiljenu kavu- malo mlijeka, pa malo pjenice, pa »kapučinasto«…), skuha se velika kafetijera ekspresa.
Sljedeći obrok je marenda. Veoma je pametno i funkcionalno imati bogatu marendu oko 12 sati (ako se izdrži sve do tada…) i onda pravi, kuhani obrok ranije uvečer oko 20 sati. Kod nas to možemo organizirati samo ako nema one kategorije »jaako gladnih«. U tom slučaju se nešto marenda a onda treba napraviti ručak (to može biti neka dobra pašta ili rižot koji su, osim što su jako zdravi istovremeno i najbolji način da nahranite mlade ljude. Neprevaziđen je sistem talijanskog konzumiranja pašte – dakle, kao prvog jela s cca 70-80 g pašte po osobi, nakon čega slijedi još nešto. Najgora je varijanta kuhanja pašte od pola kilograma, pa je to prejedanje i jedini obrok. I to se naravno nekada napravi – opet, prema tome, kakva nam je situacija. Ali, bilo bi dobro da nije pravilo jer za mnoge ljude to znači tovljenje, jer pretjerane količine ugljikohodrata, ma koliko bili veliki energenti, nisu poželjne.
Nakon pašte od povrća ili s ribljim kombinacijama, slijedi uvijek neka salata i komadić mesa – naresci, lagano meso u brzinskim umacima, ili ako ima ribe – onda neki dodatak ribljem predjelu : pržena riba na krmi, pečene srdele ili trljice, moli, na žaru. Katkada par kriški tunjevine ili neke druge veće ribe. ). Teško je naime djeci, pogotovo u godinama kada su neprestano gladni, ostati bez ručka – uz to treba misliti i na gubljenje energije u plivanju i ostalim aktivnostima. Dakle, ili ih pustiti da jedu sendviče cijeli dan pa navečer dati kuhani obrok ili pak bogatiji ručak, a slabiju večeru (neko kuhano povrće, složene salate iz povrća, žitarica – naše veliko otkriće su cous-cousi, omleti s povrćem, bogate miješane salate uz malo sira, ili pak jela koja se pripreme »u jednom loncu« : poput gregade, klasičnih recepata ribe »al pomodoro«, pogače-pizze sa puno povrća, manje sira i suhomesnatih sastojaka). Zapravo, sve je moguće : ako je jači ručak onda se pripremi slabija večera ili obratno. Bit će dana od sendviča naravno, ali, nastojimo da ih je što manje. Čak i tada ih treba obogatiti s dodacima od povrća – kombinacijama različitih brusketa koje svakako poprave otužnost sendviča.
Dakle, stalno se može nešto kombinirati u, prema tome potrebama, ali, važno je dobro jesti. Možda ponekad i – samo jesti. Naime, sjećam se jednog poziva na talijansku jedrilicu od 17m, namjenjenu isključivo regatama i sa profesionalnim jedriličarima, koji ljeti voze po Jadranu a zimi se sele na Karibe. Nikada u životu nisam doživjela takvo jedrenje – zajedno sa , još jednom, čuvenom jedrilicom »Uscocco« znali su se takmičiti od Bola do Jelse, cijelo poslijepodne. Časna riječ, prvi obrok , osim kave i keksića ujutro, bio je u 11 sati navečer nakon što bi se vezali, privezali, pokupili i složili konope, oprali i tko zna šta već. A do tada, tko živ tko mrtav .
Zašto se truditi s kuhanjem na brodu?
Kuhanje na brodu? Najprije podrazumijeva kupovinu, jurnjavu po ogromnim samoposlugama, lipsavanje na suncu po pazarima i marinama, teglenje, nošenje svih potrebnih i naravno, nepotrebnih stvari , što oduzima zadnje djeliće snage i strpljenja. Pa ipak nam sve to uspijeva jer nas vodi veliko veselje što idemo na dopust. Reklo bi se, puni smo elana premda padamo s nogu. Jer, kako inače shvatiti smijeh na licima zgužvanih, neispavanih čarteraša koji pristižu subotom ujutro potpuno izmoždeni od, tko zna , otkuda ; kako drukčije objasniti entuzijazam koji se kod svih nas još uvijek vidi uza sve torbe, vreće, kante, kartone, te žive, odvratne crve koje smo uspjeli naći trčeći kao sumanuti po portu i zbog kojih dodatno lomimo noge ne bi li ih , po strašnoj vrućini, održali na životu i što njih prve krcamo na brod i utapljamo u more u rupičastoj kantici …. Kada ne bi postojala tolika želja i radost do broda i života na moru , samo bi jedno pitanje bilo logično – ma, šta nam to treba … Ustvari, ima ljudi koji nas gledaju u nevjerici i misle kako smo svoj novac, vrijeme, te ogroman trud i rad mogli mnogo bolje uložiti. Kažu – kakav vam je to odmor? Na to pitanje dali smo odavna odgovore i teško bi naše neudobne postelje, nedostatak vode i frižidera zamijenili za njihove hotelske sobe i naročito ne, bar što se mene tiče, za njihov pansionski ručak.
Stoga i kuhanje predstavlja dio izbora načina odmora i života na brodu. Upotpunjuje dan – kada dosadi čitanje, kada smo se dobro ohladili u moru, kada smo popili svoju najprijatniju čašicu travarice, piva ili bijelog vina slijedi priprema novog užitka. Još bolje kada smo u društvu i kada pričajući kuhamo; najbolje je kada smo vezani uz neki drugi brod prijatelja pa se onda meniji nadopunjuju … Izmišljaju. Onda se zaborave sve one trke i napori dolaska i priprema. Svi smo na odmoru, svi stojimo zatvorenih očiju pred suncem, svi čitamo legendarna tri retka nakon ručka , zavaljeni na madracima, u sjeni, radujući se maestralu… Pa onda kava, pa novo kupanje, pa možda lov po sikama i rupama, pa opet tuširanje, sušenje i priprema večere… I tako, tko bi rekao, svaki dan…
Naspisala: Damira Skansi, https://kuzinaspogledom.com/